Favela Rocinha

Favela

Doći u Rio de Janeiro, a ne posjetiti neku od Favela, je po mom sudu isto kao i da niste vidjeli Rio. Rio je bez imalo sumnje jedan od najljepših gradova na svijetu.

Ne postoji grad na planeti koji ima ljepši pogled na zaliv, čuvene plaže Kopakabana (Copacabana) i Ipanema, Glavu šećera, most koji spaja dvije obale, najveći stadion na svijetu Marakana.

Ovakav se pogled pruža sa vrha Korkovada ( Corcovado)

Dok ste na vrhu Korkovada, možete uživati satima gledajući kako se ljube Rio i Atlantski okean.

Panorama Ria, napravljena sa vrha Corcovada

Ni jedan grad nema ono što ima Rio, a to su: priroda i prirodne ljepote, parkovi sa kojima Rio, a i svaki grad u Brazilu mogu da se ponose, najspektakularniji karneval na planeti koji svake godine privuče oko 2 miliona turista, favele, od kojih je najpoznatija, a ujedno i najopasnija Rocinha. Favele su nelegalna naselja u Brazilu u kojima žive najsiromašniji slojevi stanovništva i kriminalci.

 

Favela Rocinha
Favela Hozinja (Rocinha)

Rocinha, često me je taj naziv zbunjivao, zato što to jedni izgovaraju Hozinja, a drugi Rosinja.

Prvo moje iskustvo sa Rocinha favelom je bilo prije tačno sedam godina kada su me odveli moji prijatelji iz Rija, Paulo i Roberto.

Paula sam upoznao u Riju još davne 2004. godine, a te 2011. sam ga zamolio da me odvede u najopasniju favelu kojoj tada nisam znao ni ime.

Paulo mi je rekao da ima dobrog prijatelja koji tamo živi i da će ga zamoliti da me odvede do favele.

Roberto je pristao da me poveze do favele i svog doma, te da možemo ostati do kasno popodne jer se Paulo mora vratiti doma ranije.

Roberto me je u par navrata upozorio da ne koristim svoje kamere jer može doći do žešćeg konflikta između njega i pojedinih komšija.

U to sam se uvjerio tek kada smo se kretali ulicama favele.

Pored nas su prolazili razni tipovi naoružani do zuba.

Sam osjećaj tog trenutka bi bio neprijatan da nisam bio sa njima.

Obojica su mi rekli da ne brinem samo ako ne koristim svoje kamere.

Objasnili su mi zašto nije dobro da snimam.

Kao prvo, policija koja je non stop na ulazima u favelu, često kontroliše automobile, a još više ako je neki turista u automobilu.

Turistima se često provjeravaju kamere i nad njima se izvrši pretres, zato što postoji velika mogućnost da neko osim video materijala ili fotografija, iznese i kokain, kojeg ovdje uvijek ima u izobilju.

Ovdje se može čuti da droga dolazi iz Kolumbije i Bolivije i veoma je jeftina, tako da se jedan gram čistog kokaina prodaje za 70$R reala ili oko 17€.

Ja i nisam neko ko koristi bilo kakve droge ali je sjajno iskustvo susresti se sa kriminalcima koji ovakvu robu nude, a da pri tom znate da nećete imati problema.

Završio sam posjetu u faveli i proveo poprilično interesantan dan u Riju.

 

Corcovado
Cristo Redentor

Sedam godina kasnije

Danas sam ponovo u Rjiu, nemam nekih posebnih planova u vezi sa obilaskom grada, tako da donosim odluku otići sam u Favelu.

Sam, idem sam!

Pogled na favelu

Ne znam koliko je ovo pametno, ali jedno znam: mnogi misle da sam iz Brazila po boji moje kože, te načinu na koji se oblačim, a to je jako slično njihovom načinu oblačenja.

Treba se obući u najobičnije jeftine farmerke ili neke stare sportske pantalone, neku lanenu košulju ili najobičniju majicu i ništa više.

Ukoliko imate neku manju torbu, nećete biti upadljivi, jer se iste ili slične uglavnom nose po gradu,a kameru nikako ne koristiti, jer vas može neko primjetiti, a moguće i napasti, zato je najbolje krišom nesto snimiti sa GoPro kamerom ili telefonom.

Krenuo sam i sa Kopakabane sam u Hozinju stigao za oko pola sata.

U javnom prevozu nisam komunicirao niti sa jednom osobom kako ne bih ljudima otkrio da ne govorim Portugalski jezik.

Izašao sam i bez ikakvog se plana zaputio u uske uličice favele.

Detalj iz jedne ulice u faveli

Ulice i stepeništa su na pojedinim mjestima toliko uski, da se ne mogu dvije osobe mimoići.

Dok sam se kretao uskim i vijugavim uličicama Hozinje, morao sam dobro paziti na svoju glavu, a isto tako paziti kako gazim i kuda hodam.

Iznad glave mi je bilo na stotine kablova za napajanje električnom energijom, dok su po stazama bili na desetine pojedinačnih cijevi za dovod vode u svojim kućama.

 

Elektricna instalacija je tik iznad glave

Rekoh sebi, ako preživim da me struja ne ubije, možda neću preživjeti ako nekom polomim plastičnu cijev za dovod vode u svojoj kući.

U pojedinim ulicama je bilo jako teško prolaziti zbog odlifa fekalija i kanalizacije po uličicama ali nije bilo drugog načina zaobići ovo, jer drugog puta nije bilo.

Svo vrijeme sam bio neprimjetan i nisam komunicirao ni sa jednim stanovnikom favele, a ako bi mi se neko, a najviše djeca, javio sa Hola, na isti način sam odgovorio bez ikakvog zadržavanja i dalje komunikacije.

Sve je prolazilo u najboljem redu. Gdje sam vidio da mogu, krišom sam snimao svojim telefonom.

U dva navrata sam čuo razne pucnje, a jednom obračunu sam bio jako blizu.

Mladi dječaci, ne stariji od dvadesetak godina, naoružani pištoljima i automatskim puškama, prolazili su pored mene kao da me nema.

Nisu se obazirali ni na ostale prolaznike.

Oni su očigledno imali neke nesuglasice sa suparničkom bandom, tako da su se svi slučajni ili namjerni prolaznici mogli osjećati bezbjedno.

Lagano sam koračao i uspio sam uhvatiti dio njihovog okršaja, ali ne i aktere.

Nisam baš toliko lud da snimam njih sa oružjem, pogotovo nakon onih instrukcija od prije sedam godina, jer sam siguran da bi me napali, a ujedno i oteli sve sto imam pri sebi.

Sve se brzo smirilo, a ja sam nastavio dalje, prateći korake ostalih stanovnika Hozinje.

Rekoh sebi: “Ako oni normalno i bez panike idu dalje, zašto ne bih i ja?”

Tako je i bilo.

Još samo jednom se u daljini čuo odjek jednog puškaranja, ali niko od meni prisutnih nije odreagovao na taj rafal, kao i da ga nisu čuli.

Izgleda da je to ovdje svakodnevica, te su i sami stanovnici Hozinje postali imuni na pucnjeve i rafale.

Nastavio sam dalje u nepoznato, jer ovdje nikakva mapa nema funkciju.

Nakon par stotina metara nailazim na porušene kuće.

Ovdje je sve neplanski sagrađeno i sve je u haosu, a nakon obilnih i dugotrajnih sezonskih kiša, mnoge se kuće poruše kao domine i na tom mjestu niko više ne želi da započne novu gradnju kuće.

Ove kuće se tako lako ruše, zato što se svaki sljedeći nakači na jednu ili više kuća koje su prije njegove započete.

Domino efekat rušenja, jedino može zaustaviti neko ogromno tropsko drvo. U protivnom, sve se može srušiti do prvih kuća na dnu favele.

Nakon par sati boravka i nimalo straha, vratio sam se u Rio da sumiram utiske i doživljaje jednog posebnog dana na mojim putovanjima.

Par savjeta za sve one koji žele posjetiti neku od Favela u Brazilu:

-Ne oblačiti se lijepo i moderno.

-Na sebi nikako ne nositi nakit niti skupi sat.

-Ne komunicirati sa prolaznicima prilikom susreta sa istima.

-Snimati ili praviti fotografije samo ako ste sigurni da vas niko neće primjetiti da to činite.

A kada siđete iz favele, svi problemi su riješeni, jer je na samom ulazu/izlazu je veliki broj policajaca koji će vam rado pomoći.

Policijske patrole se nalaze na ulazu i izlazu iz favele

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *