Mongolia, land of the blue sky

 

 

 

Ulgi,glavni grad Bayan Ulgi regije

Nalazi se sa zapadu Mongolije, a graniči se sa Rusijom na sjeveru, Kinom na jugu, a na istoku sa dvije mongolske regije Uvs i Khovd.
Ovdje žive kazaci koji su naselili ovu regiju prije 150 godina sa prostora sjeverozapadnog dijela Kine.
Cjelokupno stanovništvo je islamske vjeroispovijesti i govore samo kazaškim jezikom, te je mali broj onih koji govore i mongolski, zato što većina nomada ne pohađa školu, dok ostali koji završe bar osnovnu školu, govore i pišu mongolski jezik.
Dok sam boravio u njihovim domovima u mjestima Ulgi, Sagsai i Altai, uglavnom se sluša neka od radio stanica na kazaškom jeziku, dok oni “privilegovani” koji imaju električnu energiju u svom domu gledaju samo tv program kazahstanskih TV kuća.
Ono što me je natjeralo da dođem u Bajan Ulgi je svakako nadaleko čuveni Berkut ili Golden Eagle Festival.

Tradicija sa druženjem i lovom kazaka sa orlom potiče još od početka trinaestog vijeka.
Kazaci su svoju vjestinu i znanje prenoslili sa koljena na koljeno, te je ista i do dan danas očuvana na ovim prostorima.
Porodice koje imaju jednog ili više orlova, sa nestrpljenjem čekaju dan kada će se takmičiti i na taj način pokazati svima da je baš njihov orao najbolji.
Marljivo pripremaju svoje ljubimce za takmičenje i lov, a svaki orao prepoznaje glas svog gazde.
Zapazio sam da svi lovci koriste krik ili poziv orla na plijen na potpuno drugačiji način.
Za poziv se koristi uglavnom slovo E sa posebnim tonalitetom poznatom samo njegovom orlu, tako da će se pri samom kriku odazvati samo orao koji prepoznaje taj tonalitet i glas.
Ja sam imao sreću da boravim i učim ove vještine od najboljih.
Na 50 kilometara od Ulgija se nalazi gradić Sagsai, a od Sagsaija sam išao još 30 kilometara prema zapadu i stigao u Tsengel.
Vozio me je Bukenbaj, madić iz Ulgija, a za ovih osamdesetak kilometara mu je bilo potrebno puna tri sata,po prašnjavim i jednim dijelom rute, neobelježenim putevima.

Na pojedinim djelovima obelježenog puta i nije bilo ali smo se vozili širokim poljanama koje su se gubile u horizontu.
Nakon skoro dva sata vožnje, Bukenbaj zastaje ispred jedne kuće da se raspita gdje žive Nurka i Čeljasin.

Domaćini su bili zauzeti sa sklapanjem Gera.

Ger je tradicionalna nomadska kuća koja se sklapa, rasklapa i seli po potrebi i to uglavnom zbog stoke.
Bili su jako ljubazni, a glava porodice Charas Khan nas je uputio na pravi put prema Nurkinoj kući.

 

Kolebao sam se dali da ostanem i priteknem im u pomoć . Nisam mogao odoljeti, već sam istog trena prionuo na posao i počeo da radim isto što i oni.
Sa osmjehom na licu svi su prihvatili moju pomoć, a često su mi prilazili pojedinačno kako bi mi dali instrukcije kako da vežem čvor na djelovima krova i zida.

Bilo je veoma jednostavno sastavljati Ger, a još ljepše je bilo što smo svi uživali u ovom poslu.
Oni su bili pravi tim. Tačno je svako znao svoj posao šta i kako da radi.
Kako nikada nisam sastavljao Ger, tako nisam ni znao za koliko vremena može biti gotov.
Dok sam radio, pitao sam Bukenbaja “za koliko može biti kompletiran jedan ovakav Ger?”
Rekao mi je “između dva i tri sata, a ako navalite, može to i brže”.
Radili smo veoma efikasno, a da protom nismo žurili.
Nakon što smo montirali drvenu konstrukciju, počeli smo sa dekoracijom po krovu.
Bio sam zbunjen, zašto  dekorativni vezeni materijal okrećemo licem prema unutra, jer nisam znao čemu služi niti kakav će biti efekat tog posla.

Kada smo nakon ručno vezenog materijala počeli postavljati debele vunene prekrivače po zidu i krovu, bilo mi je jasno da su oni prvi materijali samo estetika u unutrasnjem prostoru.
Nakon sto smo kompletan Ger obložili presovanom vunom, slijedilo je pokrivanje sa sivim nepromočivim materijalom od kojih se prave vojni šatori.
Nakon toga je slijedil estetski dio, a to je bio bijeli prekrivač preko kompletnog Gera.
Ovdje je trebalo obratiti pažnju na dimnjak i prozor koji se nalaze na samom vrhu krova.
Taj dio krova je podijeljen na dva dijela.
Na jednom je prozor koji se otvara svako jutro kako bi u Geru ulazila svjetlost, a isti se zatvara noću zbog hladnoće, dok je u drugom dijelu izlaz za dim iz peći koja se nalazi tačno u centru Gera.

Ger je bio gotov za nepuna dva sata, a nakon toga smo svi zasjeli i nešto prezalogajili uz obavezan Kazak čaj koji se pravi od crnog čaja i freške varenike.
Dok se kuva čaj, domaćica ga obavezno posoli, što znači da kazaci piju slani čaj.
Po prvi put sam se na svojim putovanjima susreo sa ovim.
Znao sam da se u mnogim zemljama pije čaj sa ili bez mlijeka i šećera, ali nikada nisam čuo da se pije slani čaj.
Piju ga u ogromnim količinama. Tako da se uz doručak, ručak ili večeru može popiti i po litar ovog čaja po osobi.

Napuštam ovaj predivni dom i nastavljam sa Bukenbajem prema domu Nurke i Čeljasina, a do odredišta smo imali još oko pola sata vožnje.

Kada smo stigli, ispred kuće zatičem Nurku sa svojim orlom.
Ispred njihovog Gera je bio orao koji je nepomično stajao na postolju koje je bilo napravljeno za njega dok je ispred njihove kuće bio vuk zavezan na lancu.
Vuk je bio jako nervozan i pravio je krugove oko kolca koji je bio zaboden u zemlju, a lanac kojim je bio vezan nije bio duži od dva metra.

Oko njega je bilo nekoliko stotina koza i ovaca, a on je bio toliko uplašen, da mi ga je bilo žao gledati kako surovo zateže samog sebe debelim lancem.
Dok me je svo vrijeme uplašeno gledao, činilo mi se kao da želi da mi kaže da ga izbavim iz ovih okova ili da mu skratim muke za sva vremena.
Ovo je bilo pravo poniženje za jednog vuka.
Žalio sam ga ali mu nikako nisam mogao pomoći.
Ulazim u njihov skromni dom.
U kući su me dočekali tri žene i troje djece.
Majka Čopan, Nurkina žena Tuska i snaha Čika.
Čika je ovdje došla iz Sagsaija na nekoliko dana u posjeti svekrvi i svojom djeverima.
Odmah sam zapazio da je Tuska glavna domaćica, jer je odmah iznijela na sto da se nešto prezalogaji i popije čaj.

Uz čaj i jelo smo se upoznavali i razgovarali.
Bukenbaj je već bio ba putu prema Ulgiju, tako da sam bio na milost i nemilost komunikacije sa porodicom u kojoj ću boraviti bar pet dana ako to vremenske prilike dozvole.
Nekako sam uspio sa njima komunicirati jer sam se mogao služiti koliko toliko turskim  koji ima malo sličnosti sa kazaškim jezikom.
Minimalnu komunikaciju na engleskom jeziku sam imao samo sa Čenasilom i Tuskom.
Čenasil je bio najmlađi od jedanaestoro djece, a ujedno i jedini koji nije bio oženjen jer je imao tek 21. godinu.
Jedanaestoro zdrave djece je rodila njihova majka Čopan.
Njen muž Mano je umro prije dvije godine, a bio je šampion čak dva puta na čuvenom festivalu koji se održava u Ulgiju.
Čopan je izgledala tako dobro da joj niko nebi dao 67 godina, a siguran sam da je imala i jako težak život, jer nije bilo lako roditi jedanaestoro djece.
Trebalo je podići pet kćeri i šest sinova, a pri tom voditi brigu o preko stotinu koza i ovaca, sedam Jakova, 12 krava i 23 konja.

Ove žene su navikle na težak rad i sav teret kuće i stoke je na njihovim leđima.
Ujutro moraju prve ustati, naložiti vatru, spremiti čaj i doručak te pomuzati stoku, dok se muškarci još izležavaju u svojoj posteljini čekajući da se ugrije prostorija, a zatim prisjedinu za doručak.
Za doručak se obavezno jede kajmak koji se maže na Baursak ( pržene krofne koje koriste kao hljeb), maslo koje sa dodaje u čaj i dvije vrste sira, a to su kurt i irimčik.
Kurt je neslan sir svijetlo braon boje, a toliko je tvrd da se prije iznošenja na sto isti lomi sa sjekiricom ili čekičem i nožem na sitne komade.
Iako je tvrd, veoma je ukusan, a da bi ga pojeli, morate imati zdrave i dobre zube.

 

Osim tvrdog kurta koji se pravi od varenike od jaka u ponudi je i irimčik sir, koji je veoma sličan trapistu, ali je skroz neslan isto kao i kurt.
Domaćica će vam dosipati čaj u zdjelu sve dok ne poklopite rukom zdjelu, a to je znak da da ne želite više čaja.
Kada uđete u dom kazaka, niko vas ne pita dali ste gladni ili žedni.
Podrazumijeva se da se na sto iznese sve što ima u kući.
Ovdje se ne prave nikakve zalihe hrane, a jede se samo meso i mliječni proizvodi, dok se od povrća koriste samo luk, krompir i šargarepa.
Kada se zakolje ovca ili koza, meso se okači o zid u Geru ili nekoj od prostorija gdje ne dopire toplota i uzima se po potrebi.

U ovakvim uslovima, meso može trajati i do mjesec dana ako se prije tog roka ne pojede.

Kazaci za večeru vole pojesti puno mesa, a u tepsiji iz koje jedu svi bude najmanje dva do tri kilograma kuvanog mesa.
Supa od tog mesa se iskoristi za jufku koju sami prave, a dodaju i po jedan ili dva krompira.
Ne koriste nikakve začine osim soli, a hrana je tako ukusna da na kraju na kostima ne ostane ni mrvica mesa.
Kada se najedu, izglođu svaku kost, a one veće polome da iz njih posišu srž.
Na kraju se ovako dobar obrok zalije sa Ajranom kome oni dodaju šećer.
Najmanje deset minuta miješaju Ajran u kome su dosuli šećer, a tek onda ga ispijaju.
Kako u kući nema elektricne energije, tako nema ni kućanskih aparata niti TV, ali se zato sluša neka od lokalnih stanica na kazaškom jeziku.
Svi su skoncentrisani na priče koje slušaju na radiju, a u prostoriji je muk i tišina sve dok na radiju ne čuju nešto što ih sve dobro zasmije i sve tako dok se ne ode na spavanje.
U večernjem radio programu je bilo malo pjesama, a uglavnom su to bile neke teme koje su budile interesovanje svih ukućana.
Dok ovo pišem, već sam napustio njihov dom, a isti scenario je ponavljan svako veče tokom četiri dana i noći koliko sam tamo boravio.
Pred spavanje su mi ponudili da spavam sa njima u sobi jer je u Geru bilo previše hladno.
Dok je napolju u poznim satima bilo i do -10 stepeni celzijusa u kući je bilo sigurno peko 30 stepeni.
Suve konjske i kravlje balege daju toliko toplote, da vam je prosto žao izaći van kuće.
Osim te peći, kuću dodatno grije zid dugačak oko četiri metra, a nakazi se iza peći i kroz njega prolazi sav dim.

Nevjerovatan izum koji štedi energiju, a ujedno efikasno grije cijelu kuću.

Kako je u kući bilo veoma toplo, donosim odluku da spavam sa njima u kući.
U kući je bilo tri kreveta,a bilo nas je devet.
Tuska mi je spremila krevet tik uz onaj topli zid, tako da sam zaspao kao jagnje.

Budući da sam pred dolazak u Mongoliju mislio da ću spavati uglavnom u Geru, ovo večeras je bila prava zamjena za Ger, a u njihovom skromnom domu sam se osjećao kao da se sa njima znam cijeli život: eto sa koliko ljubavi su me primili u svoj dom.

Uvjek ću se rado prisjećati ove divne porodice i dana provedenih u njigovom skromnom domu.