Mongolia – Altai

 

Put prema planinama  i gradiću Altai                                                             Photo; Edin Krnić

 

Altai
Altai je  za mongolske prilike grad iako više liči na selo u kome se osim kuća nalaze još i škola, zgrada lokalne uprave, jedna prodavnica i džamija.

Udaljeno je 90 km od Ulgija, a u njemu žive pripadnici plemena Altai, koji su se  tu doselili sa sjeverozapada Kine prije 150 godina i  prilagodili  se tako dobro u tim surovim uslovima, kao da su ovdje hiljadama godina.

Do Altaija je iz Ulgija lako doći sa lokalnim taksistima koji redovno saobraćaju na ovoj relaciji sa čuvenim ruskim UAZ terencima.
Ja sam u Ulgiju upoznao sjajnog lika, kazaka Bukenbaja, koji me prije Altaija vozio u Saksai gjde sam boravio kod Nurke i Čeljasina, čuvenih lovaca sa orlom.

Nurka sa svojim orlom
Nurka sa svojim orlom                                                                                   Photo, Edin Krnić

Na ovakvim destinacijama je najbolje koristiti i tražiti pomoć od lokalca, jer su vam oni prava i najbolja pomoć na destinacijama gdje je bilo kakva komunikacija otežana.

Trebalo nam je puna četiri sata da stignemo do Altaija iako je bilo udaljeno samo 90 kilometara od Ulgija.

Altai planine ( Altai mountains)                                                                       Photo, Edin Krnić

Usput je bilo pravo uživanje voziti se kroz netaknutu prirodu i uživati u prirodnim ljepotama Bajan Ulgija, a zastajali smo svakih desetak kilometara prolazeći u podnožju Altai planina, putevima tik uz Tsagaan gol, Bijelu rijeku kako bih nešto snimio ili napravio po koju fotografiju netaknute prirode.

  Tsagaan gol  (White river )                                                                            Photo, Edin Krnić

Ljepote se nisam mogao nagledati, da sam skroz smetnuo s uma kako je loš put ili koliko nam treba vremena da stignemo na odredište.

Putevi po Mongoliji su uglavnom neasfaltirani                                          Photo; Edin Krnić

Stigli smo u Altai u kasnim satima i bili smo svi malo začuđeni kada smo stigli na odredište jer u kući gdje smo trebali odsjesti nije bilo nikog.

Bukenbaj je bio iznenađen. Njegov stric Babaj je još uvijek u geru sa svojom suprugom Majkom i sinom Talgatom što i nije uobičajeno za zimske prilike, a to znači da moramo po nepreglednim putevima i po mrklom mraku pješačiti još najmanje dva kilometra i tražiti ger.

Činilo mi se kao da tražimo iglu u plastu sijena, ali smo nakon dva sata pješačenja i prelaska nekoliko potoka ipak uspjeli pronaći Babajev ger.

Upoznajem se sa Babajem,Majkom i njigovim sinom Talgatom.
Majka, da tako se zove Babajeva supruga.
Nema više od 50 kila, a visoka je oko 160cm

Sa Babajem i Majkom ispred njihovog gera                                                Photo; Edin Krnić

Toliko je radna i vrijedna, da joj niti jedna žena ne može parirati u poslovima koje
svakodnevno obavlja.

Na prvu su me oduševili svojim gostoprimstvom i ljubavlju sa kojom su me primili u svoj skromni dom.
Kada smo se smjestili, Majka je odmah počela da sprema večeru koja  je bila spremna za manje od sat vremena.
I ovdje se kao i u ostalim dijelovima Bajan Ulgija jede meso u ogromnim
količinama i to uvijek za večeru.

Majka mijesi tijesto za večeru                                                                       Photo; Edin Krnić

Nakon što je jelo spremno, domaćin uzima rukama velike komade mesa sa kojih oštrim nožem odvaja meso od kosti na sitne komadiće koje stavlja na tepsiju iz koje svi zajednički jedu prstima.
Nakon večere, Majka nam je svima sipala slani čaj, a ja sam pio arjan od jaka što
je sve prisutne vidno iznenadilo.

Kao da su bili zbunjeni što sam znao šta je ajran, dok im nisam objasnio da se i kod nas pije, iako ukus nije isti, što je i logično jer se ovdje pravi od mongolskog jaka.

Večera se prinosi u samo jednoj posudi iz koje svi zajedno jedu               Photo; Edin Krnić

Ovdje se rano odlazi na spavanje, tako da je devet sati neka granica do koje se
sjedi, jer sjutra treba raditi oko stoke od rane zore, pa sve do zalaska sunca.
Napolju je bilo veoma hladno, a temperatura se kretala između -11 i -15, dok je u
Geru trenutna temperatura bila oko 25, što je izuzetno toplo za Ger u ovo doba
godine.
Obukao sam svoju debelu pidžamu i uvukao se pod dva jorgana, a Babaj me je
pokrio još sa nekim prekrivačem nalik ćilimu i njegovom kožnom jaknom.
U toku noći nismo ustajali da održavamo vatru, a kada se ohladi ger, unutra bude
oko pet stepeni celzijusa, rekao mi je Babaj.
Spavao sam kao jagnje, a probudili smo se oko sedam sati.
Odmah sam se obukao i izašao napolje, a napolju pravo čudo.
Nisam mogao da vjerujem svojim očima.
Talgat, njihov sin, spavao je u automobilu.

Ruski UAZ je veoma popularan u Mongoliji                                                 Photo; Edin Krnić

Ruski UAZ, koji je već na prvi pogled hladan, zato što su mu sjedišta presvučena
skajem, a vrata bez zaštitnih kedera, tako da u njemu osim što je hladno, još i furi
na sve strane.
Otvorio sam vrata od UAZ-a da vidim kako mu je.
Talgat se probudio uz osmjeh kada je vidio da sam otvorio vrata, a još je
pokušavao da mi objasni da sinoć nije bilo hladno.

Sa Talgatom ispred njihovog gera                                                                Photo; Edin Krnić

Ja sam se smrzavao dok sam ga posmatrao u kolima, a on me je ubjeđivao da ne
brinem jer mu nije bilo hladno.

To je za mene bio šok, jer nisam znao da sam ja spavao u njegovom krevetu, a da
on nije imao mjesta u geru.
Zamolio sam Babaja, Majku I Talgata da večeras spava u geru i da ćemo se svi nekako smjestiti, a ako nema mjesta za Talgata, ja ću otići nazad za Ulgi.

Dogovor je pao i Talgat će spavati u geru na dušeku.
Nakon što je majka spremila doručak, otišli smo do njihovog tora da puste stoku
na ispašu, a ona stoka koja je bila za mužu, nije mogla napustiti tor.

 

Život bez stoke je nezamisliv u ovom dijelu Mongolije                               Photo; Edin Krnić

Kako Talgat, iako mlad, jer ima samo 22 godine, zna svoj posao i od preko 200
grla, prepoznaje svaku kozu i ovcu, te zna koja ne smije niti može napustiti tor dok se prije toga ne pomuze.
Nakon što su obavili posao oko stoke, u dvorištu sam upoznao komšiju Altaija.

Nomad i vrsni muzičar Altai                                                                          Photo; Edin Krnić

Stari Altai je ovdje živio sa svojom ženom u malenoj kućici sa samo jednom
prostorijom u kojoj su bila četiri metalna kreveta, sto, jedan kredenac u kome je
bilo nekoliko šerpi i pribor za jelo.

Kredenac je jedini komad namještaja u Altaijevom skromnom domu         Photo; Edin Krnić

Pozvao nas je na čaj u svoj skromni dom.
Dok je njegova žena prinosila hranu na sto, što je ovamo običaj, Altaj je uzeo
gitaru sa zida da nešto odsvira.

Altai sa svojom gitarom                                                                                  Photo; Edin Krnić

Nisam od njega očekivao ništa spektakularno, ali desilo se čudo.
Kada je uzeo gitaru, te počeo svirati, a onda pjevati, ja sam zanijemio.
Altaj nema ni dana osnovne škole, a kamoli muzičke.

Svirao je gitaru kao
školovani profesionalac, a tek kako je pjevao.
Bio sam u šoku, no tu nije bio kraj.
Nakon što je otpjevao dvije pjesme na gitari, Altaj je ustao i ispod jednog kreveta
izvadio kutiju sa starom harmonikom.
Kada je počeo, još jednom me je oduševio.


Na tastaturi je nedostajalo nekoliko tipki, ali to mu nimalo nije smetalo da odsvira i
otpjeva nešto iz njegovog repertoara.
Na zidu pored gitare je visio još jedan žičani instrument, a to je bila tombra.
Tombra je kazački nacionalni instrument sa dvije žice.

Altai me je ponovo impresionorao.

On jednostavno “priča” sa svojim instrumentima.
Kakav genijalac. Kako takav covjek ne živi u nekoj zemlji gdje bi njegov talenat
došao do izražaja i na taj način mu se divile široke mase, a ne samo pojedinci kako
je to bilo u mom slučaju.
Altai je moj boravak u malenom gradiću Altaiju učinio nezaboravnim.
Sjećaću ga se i spomenuti ga uvijek sa osmjehom na licu, sve do zadnjeg dana
svoga života.

 

 

Altai sa svojom suprugom                                                                              Photo; Edin Krnić

Dok je Altai svirao i pjevao, ja sam se gostio  kazaškom hranom, a nisam mogao odoljeti ni Kurtaku (sitno izrezani komadići mesa dodati u domaću tjesteninu) koji je njegova žena prinijela.
Jeste da je to bio ostatak od večere, ali je to bio najukusniji Kurtak koji sam pojeo
u Mongoliji.
Malo kasnije sam otišao sa Bukenbajem u grad, da vidim kako izgleda Altai.
U gradu je bilo malo ljudi, uglavnom stariji muškarci koji su stajali i razgovarali na ulici, te nekoliko taksista sa  terenskim automobilima dok su čekali svoje putnike koji namjeravaju otići za Ulgi.

Ovdje nije bilo nikakvih sadržaja, a u centru su bili samo jedna prodavnica i lokalni restoran u kome i nije bilo nekog izbora hrane. U ponudi je bio samo kušur sa ajranom. Iako nisam bio gradan, svratio sam u kako bih probao čuveni kazaški kušur koji košta samo 15 centi po komadu. Kušur se sprema od  junećeg mljevenog mesa pomiješanog sa lukom koje se umetne u sukanom tijestu. Prži se u vrelom ulju, a najukusniji je kada se pojede vreo.

Sjutradan sam napustio Altai i ove sjajne ljude.
Ostao bih ovdje još nekoliko dana, ali morao sam krenuti nazad za Ulgi gdje sjutra počinje čuveni Burkut  ili Golden Eagle Festival, a to je bio glavni razlog zbog kojeg sam došao u Mongolskoj provinciji Bajan Ulgi.

 

Sa mongolskim kazakom                                                                               Photo,Edin Krnić

Leave a Comment

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *