
Sudan, iako teritorijalno treća zemlja po prostranstvu na afričkom kontinentu, i nema
previše za ponuditi. Ali, ako se nešto mora vidjeti i posjetiti, onda su to zasigurno dvije
lokacije, Nubianske piramide koje se nalaze na lokacijama Meroe i Jabal Barkal. Kako sam
bio u Kartumu, odlučio sam se prvo za Meroe piramide, od glavnog grada udaljene samo
230 km. Ustao sam rano kako bih izbjegao paklene vrućine od preko 40 stepeni. Uzeo sam
taksi i uputio se na autobusko stajalište Shendi. Namjerno kažem stajalište, jer na ovom
mjestu ne postoji klasična autobuska stanica, već je ovo stajalište sa kojeg kreću autobusi
prema sjeveru Sudana. Bio sam u čudu kada mi je taksista za 13 km naplatio samo 150
SDP (sudanese pound – sudanska funta) ili nešto manje od 2€.
Autobus bez voznog reda
Na stajalištu je bilo mnogo autobusa, a veoma je interesantno da ne postoji vozni red, već da autobus kreće tek kada se popuni do posljednjeg mjesta. I tako redom, iz sata u sat, i
apsolutno nema pravila kada će krenuti svaki sljedeći autobus.

Slično pravilo važi u mnogim afričkim zemljama, a za mene ovo nije ništa novo, već sam odavno navikao na tako nešto.
Uzeo sam kartu za Adbar, udaljen dodatnih 100 km od čuvenih nubijskih
piramida koje se nalaze na lokaciji poznatoj kao Meroe. Nisam pitao zašto sam platio kartu
do Adbara, jer znam da bi me ista vožnja koštala isto, sve da sam se vozio i 50 km, jer sam
zauzeo sjedište koje je moglo zaraditi pun iznos do Adbara. Za relaciju od 330 km sam
platio kartu 220 funti, što iznosi tačno 2,5€. Na današnji dan 1€ vrijedi 80 funti. Ovaj kurs je na crno, kao što je u mnogim afričkim državama, jer se u banci za 1€
dobija samo 50 funti. Bio sam prijatno iznenađen koliko su autobusi uredni, a ujedno i
relativno novi. Svi su kineske proizvodnje. Pretpostavljam da su puno jeftiniji od
evropskih i siguran sam da je to razlog što je veliki broj međugradskih autobusa u Sudanu
novijeg datuma. Kada sam ušao u autobus, klima je bila tako podešena da je jednostavno
prijalo biti unutra i skloniti se sa vrelog sunca. Primijetio sam tokom boravka u Sudanu da
vozači podese klimu toliko dobro, da se niko ne žali da je prehladno ili pretoplo. Velika
zahvalnost prijatnom ambijentu po ovim paklenim vrućinama pripada i načičkanim
zavjesama od materijala kroz koji ne mogu proći vreli sunčevi zraci, tako da je vožnja po
sudanskoj pustinji veoma prijatna. Duž puta je bilo nekoliko rutinskih kontrola, ali nije
bilo dužeg zadržavanja, a nakon dva sata vožnje imali smo obaveznu pauzu kako bismo se
okrijepili na primitivnim trgovačkim punktovima, koji su tik uz autoput.

Na ovim punktovima se može pojesti ukusna lokalna hrana, popiti čaj ili kafa, kupiti nešto voća i
voda za nastavak puta. Kada smo krenuli, vozaču sam skrenuo pažnju da mi stane na
mjestu odakle ću moći nastaviti put prema mjestu Meroe, jer sam u Kartumu saznao da su
piramide vidljive sa autoputa, a nalaze se na samo 2 km od puta koji vodi ka sjeveru Sudana.
Nakon još jedan sat vožnje, vozač je zaustavio autobus usred pustinje i pozvao me da
izađem. Izašao sam iz autobusa, a napolju je bila paklena vrućina. Kada sam provjerio u
svom telefonu kolika je temperatura, bio sam u šoku kada sam vidio da je trenutno 45
stepeni u hladu, a oko mene nije bilo ničeg osim pustinjskog pijeska. Tog trenutka sam
imao osjećaj da je na suncu bilo sigurno 55 stepeni. Okrenuo sam se sa svoje desne strane
prema istoku i u daljini su se nadzirali vrhovi Nubianskih piramida.

Kako nisam imao drugog izbora, jer sam u pustinji bio sam sa sobom, krenuo sam pješke
prema piramidama. Nakon otprilike kilometar pješačenja po paklenoj vrućini, nailazim na
beduina koji je jahao svoju kamilu. Ponudio mi je da me odvede do piramida, a za ovu
uslugu mi je tražio 20 dolara, na šta nisam pristao.


Možda sam mu izgledao slab i nemoćan me je tako pokušao ucijeniti cijenom, ali on i ne zna koliko imam energije i šta sam sve prošao na svojim putovanjima širom svijeta.
Razišli smo se i nastavio sam svoj put ka piramidama.
Kada se putuje na način na koji ja to činim, kvalitetna obuća je najbitnija
stavka. Nije prošlo ni deset minuta, a u daljini sam vidio zelenu tačku koja mi se
približava, a iza se dizala ogromna prašina. Prilazio mi je mali zeleni Hyundai I 10. Stao je
i vozač mi je rekao da uđem u auto da me odveze do piramida. Naravno da sam pristao.
Iako nije znao niti jedan strani jezik, razumio sam da se zove Nedim. Kada smo stigli, na
kapiji je bilo nekoliko lokalaca koji su od kamena pravili makete piramida.

Rekli su mi da moram platiti ulaznicu za lokalitet Meroe.

Znao sam za to još u Kartumu i da košta 20 USD. Kada sam
izvadio novac, žena na šalteru me je pitala da li plaćam dolarima ili sudanskom funtom.
Rekoh da imam funte. Ok. Cijena je bila 800 funti ili tačno 10€ što je gotovo duplo
jeftinije zbog crnog kursa. Pitao sam je da li moram sjutra ponovo platiti ulaznicu, na šta mi je odgovorila da ne moram više plaćati, sve dok sam u Sudanu. Otišao sam do piramida, ali
zbog prevelike vrućine i nisam mogao uživati u ljepoti ovog kompleksa te sam odlučio da
dođem ranim jutrom ako Nedim bude raspoložen da me vozi. Žena na biletarnici je
odlično govorila engleski jezik i bila mi je od velike pomoći u dogovoru sa Nedimom.
Trenutno nisam znao nikog ko ima auto, niti ko bi me mogao voziti do obližnjeg sela gdje
bih otišao kako bih eventualno negdje prespavao. Nedim je pristao da me za 1000 funti
odveze u selo, a sjutradan dovede ponovo do piramida i na kraju ostavi na putu gdje bih
čekao autobus za Jabal Barkal. Pristao sam jer je to bilo jako povoljno, pogotovo što nisam
imao drugog izbora. Možda je to po njegovom cjenovniku bilo i previše, ali sam morao
biti zadovoljan jer će me po pustinjskim putevima voziti najmanje 50 km u raznim
pravcima. Otišli smo u obližnje selo i našao sam jednu kuću bez ikakvih uslova u kojoj mi
je bio ponuđen jedan primitivni krevet i ništa više. Domaćin se zvao Omer i bio je veoma
srdačan. Iako je sve u kući bilo primitivno, ljubazni domaćini su me pozvali da im se
pridružim kako bih večerao sa njima. Njegova kćerka Iman je spremila ful i batates. Meni
se činilo kao da u životu nisam pojeo ništa ovako ukusno. Sjedjeli smo do kasno u noć,
iako nismo mogli komunicirati jer je moje znanje arapskog jako loše. Nedim im je nekako
objasnio da ujutro moram ustati ranije kako bih otišao do piramida prije vrućine.

Ustao sam u sedam, a na stolu me je već čekao doručak. Bio sam šokiran njihovim
gostoprimstvom, pogotovo što sam znao da mi ništa od ovoga neće biti naplaćeno, čak ni
noćenje. Noćenje na ovakvom ili sličnom mjestu ne košta više od 5$, a obrok na ulici,
kako to ja uglavnom činim, košta oko 3$. Iako nisu htjeli da naplate, nekako sam našao
način da nagovorim Omera da častim njegovu kćerku Iman koja je spremala veoma
ukusnu hranu. Morao sam biti pažljiv prilikom časti kako ih ne bih uvrijedio, jer je u
Sudanu sramota uzeti novac od putnika namjernika.
Nedim je došao po mene tačno u osam, taman dok sam doručkovao i popio sudansku kafu, koja mi se, moram priznati, i nesviđa, pogotovo kada se uporedi sa kafama iz susjednih zemalja Eritreje i Etiopije gdje se pije najbolja kafa u Africi. Dok spremaju kafu, njihove žene stave toliku količinu šećera da se miris i ukus kafe bukvalno ne mogu osjetiti. Napuštam ovaj skroman dom i ljubaznu sudansku porodicu i odlazim sa Nedimom u pravcu nubianskih piramida Meroe.

Kraljevske i nekraljevske grobnice
Stigli smo za manje od pola sata. Na ulazu su bili isti lokalaci koje sam juče upoznao. Svi
su bili vrijedni, a sa primitivnim alatima su od pustinjskog kamenja pravili malene kopije
piramida. Radili su to jako vješto i za vrlo malo novca. Napraviti jednu piramidu od
kamena iziskuje bar pet-šest sati predanog rada, a takav rad je moguće naplatiti stotinak
funti ili nešto oko 1,25€, što je i više nego jeftino. Ali i tim cijenama bi bili prezadovoljni,
samo kada bi bilo turista, reče mi Sehad, jedan od mještana koji je prilično dobro govorio
engleski jezik.

Kako često komuniciraju sa strancima i ostali mještani imaju osnovno
znanje engleskog jezika. Požalili su mi se da ima dana kada piramide ne posjeti niti jedan
turist, što je prosto nezamislivo za ovakav lokalitet. To je trenutna realnost Sudana i oni se
nadaju boljim danima. Kada sam krenuo ka piramidama, začudilo me, a ujedno i oduševilo
to što su svi pošli sa mnom ne bi li mi pokazali put i usput po nešto objasnili o
piramidama. Imao sam sreću da sam družeći se sa njima napravio predivne i nezaboravne
fotografije na ovoj predivnoj lokaciji. Stigli smo do piramida za desetak minuta pješačenja
po vrelom crvenom pijesku. Pogled na piramide je bio nevjerovatan. Bilo je pravo
uživanje gledati nubijanske piramide dok je omanji karavan kamila prolazio pored. Na južnoj
lokaciji su ukupno 204 piramide (grobnice), od kojih su devet najbitnije arheolozima.
U njima su sahranjivani kraljevi i kraljice, i to odvojeno.
Četiri piramide pripadale su kraljevima, a pet kraljicama.

Ostalih 195 je u veoma lošem stanju, a mnoge su porušene do
temelja. Ekipa njemačkih arheologa predano radi na ovoj lokaciji kako bi nubijanske
piramide ponovo povratile staru slavu i sjaj. Na sjevernom groblju nalazi se 41 kraljevska
piramida, 30 je pripadalo kraljevima, 6 kraljicama i 5 ostalim kraljevima. Groblje ima još
tri nekraljevske grobnice, ukupno 44. Zapadno groblje je nekraljevsko nalazište i ovdje se
nalazi ukupno 113 grobnica.

Kada se sve ove brojke saberu, nubijske piramide su bile pravo čudo arhitekture, ali se
danas ne može vidjeti više od 20 % sačuvanih. Ukoliko se obezbijede finansijska sredstva i
dobra volja, uz veliku pomoć njemačke vlade, ovaj kompleks ima svijetlu budućnost i
siguran sam da će biti prava poslastica za turiste iz cijelog svijeta kao što je slučaj sa
piramidama u Egiptu. Ja sam imao veliku sreću da posjetim nubianske piramide prije
ekspanzije turista u još uvijek dosta zatvorenom Sudanu.