Travel With Me

Mosi Oa Tunya – Viktorijini vodopadi sa zabranjenih staza

Mosi Oa Tunya ili Dim koji grmi je danas poznatiji u svijetu pod imenom Victoria Falls, kome je po tadašnjoj britanskoj kraljici ime dao škotski istraživač David Livingstone koji je ujedno bio i prvi evropljanin koji je vidio Mosi Oa Tunya 1855. godine.

Ja sam  još jedan evropljanin koji je vidio ovu grmljavinu i to sa zabranjenih staza. Svijet je ljepši sa ljudima koji ga poznaju bolje.

Mosi Oa Tunya - Dim koji Grmi

Mosi Oa Tunya – Dim koji Grmi

Široki su oko 1500 metara, sa padom od 128 do 130 metara i prirodna su granica između Zambije i Zimbabvea.

LIVINGSTON

Dok sam bio u Lusaki, razmišljao sam da li vrijedi potrošiti 300 dolara za sat vremena leta ili se klackati 8 sati autobusom.

Zašto bih bacao novac, rekoh sebi jer će mi trebati za taksi još najmanje 50 dolara, a sa luksuznim autobusom, po izvanrednim zambijskim putevima i neće biti naporno.

Bio sam u pravu. U Livingston sam iz Lusake  stigao za 8 sati, a karta je koštala samo 11 dolara. Put je bio izvanredan, a usput smo se zaustavili na tri mjesta da se okrijepimo ili nešto pojedemo.

Kako smo iz Lusake krenuli u 18:00 u Livingston smo stigli u dva po ponoći.

Prije nego što smo stigli, prišao mi je kondukter da me upita da li sam rezervisao smještaj na šta sam mu odgovorio da nisam.
Ne brini, reče mi on. Ostaćes sa nama do 7 ujutro i spavaćeš u autobusu.

Pitao sam ga zašto nebih uzeo taksi i potražio neki smještaj. Odgovorio mi je da Livingston jeste bezbjedan grad ali samo danju, dok se u dva po ponoć ni ja ne bih usudio da tražim smještaj iako sam crn, reče mi on, a ne kao ti mzungu (kako inače u africi zovu sve bijelce).

Još jednom me je zamolio i rekao mi da sačekam da svane i da ću ujutro naći dobar i jeftin smještaj.

Poslušao sam ga. Spustio sam naslon sjedišta i zaspao, a onda  me je oko sedam sati  probudio i već pozvao taksi koji će me odvesti do hotela.

Izašao sam iz autobusa, uzeo svoje stvari i ušao u taksi.

Stigli smo za par minuta do hotela. Nisam ni pitao koliko košta smještaj jer sam predpostavlajo da neće biti skupo.

Nisam se prevario. Za 20 USD po danu sam dobio prelijepu sobu.

Nakon što sam se smjestio, istog dana upoznajem Pabla i Ceciliju, supružnike iz Argentine. Uz pivo se dogovaramo da sjutra zajedno odemo na vodopade.

Pablo je bio malo neodlučan ali ga je Cecilija brzo nagovorila te smo se dogovorili da krenemo sjutra odmah nakon doručka.

Znao sam da taksi vozi u jednom pravcu od centra grada do vodopada za 50 kvača (oko 9 USD) ali Pablo je još juče dobio informaciju da se na vodopad može poći gradskim prevozom za samo 4 kvače što je i bio naš izbor jer su vodopadi udaljeni od centra grada samo desetak minuta vožnje.

Kada mi je Pablo rekao da ćemo ići javnim prevozom, očekivao sam da će to biti autobus, a nisam ni mogao predpostaviti da ce to biti jedan raspali kombi u koji treba pažljivo sjesti i paziti da vam se nebi zabolo neko gvožđe u tijelo jer su sjedišta izgledala kao da je neko namjerno odrezao komade sunđera i kože sa njih.

Stigli smo brzo, a od posljednje stanice smo imali još 5 minuta hoda do Nacionalnog parka.

Ulaznica za strance košta 120 kvača, dok je za državljane Zambije i zemalja iz okruženja ulaz samo 7 kvača.

Prije samog ulaska u Nacionalni park, odlazimo na most koji dijeli Zambiju i Zimbabve da napravimo par fotki sa mjesta koje dijeli dvije države.

Prijavili smo policiji izlaz iz Zambije i na jednom papiriću su nam udarili izlazni pečat i upisali tri osobe.

Ovo je odlična stvar za državljane mnogih zemalja, dok sam ja u ovom slučaju bio privilegovan. A zašto? Zato što samo za državljane Crne Gore i Srbije nije potrebna viza za ulaz u zemlju, dok je za sve ostale zemlje Evrope, sjeverne i južne Amerike, Australije te Azijske zemlje viza potrebna za ulaz u Zambiju, što znači da ukoliko bi vam u pasoš lupili izlazni pečat, viza bi bila poništena te bi trebalo na ulazu platiti novu koja košta između 50 i 100 USD, a cijena zavisi koji pasoš posjedujete. U slučaju Pabla i Cecilije iz Argentine to bi bilo 50 dolara po pasošu.

Vraćemo se nazad i ulazimo u Nacionalni park.

sa zambijskim vojnikom na kapiji nacionalnog parka

sa zambijskim vojnikom na kapiji Nacionalnog parka Victoria falls

Prizor je nevjerovatan. Vodopadi grme baš kao i što im ime na urdu jeziku znači, dok se istovremeno iznad vodopada diže oblak sačinjen od kapljica vode koja pada sa 128 metara visine.

Slijedili smo upustva i išli samo obelježenom stazom koja je na pojedinim mjestima bila jako klizava i zato treba biti jako oprezan svakog trenutka.

Ostali smo pola dana i uživali u ovom prirodnom fenomenu. Isto sam ucinio i sljedeći dan misleći da ću napraviti još par dobrih fotografija ali mi vrijeme nije bilo naklonjeno.

ULAZAK U ZABRANJENU ZONU SA NORMOM i DŽIMI HENDRIKSOM

Dok sam boravio u Livingstonu upoznao sam Normu. Djevojka ima 30 godina i jako je prijatna i lijepa.

Norma

Norma

Imao sam priliku da je vidim svakog dana jer je radila u obliznjem marketu gdje sam uvjek svraćao na ručak gdje se hrane lokalni stanovnici.

Pričao sam joj kako sam oduševljen sa vodopadima i da sam vec dva puta tamo bio. Rekla mi je da je sjutra slobodna jer su u Zambiji predsjednički izbori i predložila mi je da sjutra popodne odemo na vodopade da mi ona pokaže tajne staze koje koristi lokalno stanovništvo.

Rado sam prihvatio prijedlog iako sam već dva dana za redom bio tamo.

Došla je po mene u hotel i ponovo sam imao sreću da se vozim u onaj  isti raspali kombi.

Stižemo jako brzo i ulazimo u Nacionalni park, a Norma me vodi potpuno drugom stazom od one kojom sam bio juče i prekjuče.

Gdje idemo Norma? Vodim te na drugu stranu, reče mi ona.

U redu. Nadam se da nas neće neko otjerati što smo se ovamo uputili?

Ne brini Edin, rekla mi je sa osmjehom na licu.

Već smo unutra oko 200 metara. Na obali srijećemo tipa koji se tek vratio iz ribolova.

Upoznajemo se dok se trudi da mi proda ribu koju je upecao.

Džimi, Džimi Hendriks, predstavio nam se.

Ako želiš i ako se ne plašiš, mogu te odvesti do same ivice vodopada da napraviš koju fotografiju i možemo preći sa druge strane u Zimbabve.

A šta ako nas uhapse? Pitao sam ga.

Don't worry, I am Jimmy Hendrix, rekao mi je uz prijaten osmjeh.

Norma mi je potvrdila da mu možemo vjerovati.

Skinuli smo obuću i zavrnuli farmerke iako je to bilo nepotrebno jer smo ionako gazili na pojedinim mjestima i do metar dubine.

Koračali smo polako jer je voda bila dosta brza, a kako smo se primicali ponoru svakog trenutka je bilo opasnije jer su stijene bile klizave kao sapun.

Još uvjek se pitam kako nismo imali straha. Da li zbog toga što smo imali povjerenje u Džimija ili nam je bio isključen neki osigurač u mozgu?

Prizor je bio nevjerovatan. Šibao me je adreanalin da sam pomislio i ako me voda odnese neće mi ništa biti.

Sa Normom na ivici ambisa

Sa Normom na ivici ambisa

Šetao sam ivicom ponora kao da sam hodao ulicom, Norma takođe. Džimi nije mogao vjerovati svojim očima da nemamo ni malo straha.

Ostali smo tamo sve dok sunce nije zašlo, a da nas niko nije primjetio niti prijavio što je bila velika sreća za sve nas.

Napravio sam odlične fotografije i video klipove, što mi je i bio cilj.

Nakon izlaska iz kapije Nacionalnog parka i nevjerovatnog dana, uzimamo taksi, te vodim Normu i Dzimija na zasluženu večeru u restoran po nihovom izboru.

Treba biti dovoljno lud napraviti fotku sa ove pozicije. Victoria falls

Treba biti dovoljno lud napraviti fotku sa ove pozicije. Victoria falls

Sjutradan sam došao ponovo da preispitam sebe i da vidim sa duge strane dokle sam juče stigao

Sjutradan sam došao ponovo da preispitam sebe i da vidim sa duge strane dokle sam juče stigao

Norma i Džimi Hendriks će ostati duboko urezani u mom srcu jer se ovakav dan nikada ne može zaboraviti.

Hvala Norma!

 

 

 

Please follow and like us:

15 thoughts on “Mosi Oa Tunya – Viktorijini vodopadi sa zabranjenih staza

  1. Aida

    Iz tvoje price sticem utisak da je lokalno stanovnistvo dobronamjerno i prijatno. Djeluju mi neiskvareno. Sto je nesto sto zaista cijenim i cemu se divim. Kakav je tvoj utisak bio?
    Vidim da si bio u lokalnom restoranu.
    Da li si probao nesto od njihove nacionalne kuhinje? Kakva su im jela?

    1. edinkrnic Post author

      Ljudi su prema nama onakvi kako se mi postavimo prema njima, a uvjek jedem samo lokalnu hranu Aida.

  2. Boris Pekanović

    Svaka čast!!!
    Iako sad već znam koliki si kralj i avanturista, svaki put me nanovo iznenadis. Bravo majstore!!!

  3. nina

    Uzivala sam dok sam citala i gledala kao i uvijek!Hvala sto podijelis sa nama tvoja nesvakidasnja iskustva sa mnogobrojnih putovanja!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *