Capurgana i Medellin – Colombia

Na samom ulazu u Kolumbiju, nakon tri dana plovidbe i uživanja u ljepoti Kariba i još ljepših San Blas ostrva, stižemo u maleno ribarsko selo koje je sa tri strane okruženo sa džunglom, dok na istočnoj strani ima izlaz na Karipsko more.

Kapurgana je malo ribarsko selo u kome nema puteva niti automobila.

Samo jedna ulica vodi od obale do malenog aerodroma na kome mogu sletjeti i uzletjeti samo mali avioni.

U samom selu, jedini prevoz su zaprežna vozila, tako da je odlično mjesto za one koji imaju par dana odmora da ovdje odmore od svega.

Jedna od dvije konekcije ovog sela sa ostatkom Kolumbije je maleni brodić koji se obraća jednom dnevno na relaciji Capurgana – Turbo i avionom do Medeljina sa malenim avionom koji prima samo 13 putnika. I ovdje nastaje problem za sve one koji žure da napuste ovo mjesto.

U mojem slučaju, pojavljuje se niz problema, počev od izlaska iz Paname i samom prilazu Kolumbiji

Na jahti, koju smo iznajmili sa posadom u Panami, sve je izgledalo bajno i idealno i bilo je tako tri dana i tri noći sve dok nismo presli u Kolumbiju oko dva sata poslije podne.

 

Sa drugarima iz Srbije i svojom kćerkom Sarom sam na samo dva kilometra od Capurgane, ne znajući šta se dešava, prilaze nam ribari sa dva malena čamca.

Nismo ni slutili zašto su nam prišli dok nam kapetan nije rekao da u Kolumbiju ne možemo ući sve dok u svojim pasošima ne dobijemo izlazni pečat iz Paname.

Kako sada to odjednom, svi smo se upitali. Zasto se nismo iskrcali u Puerto Obalida (granični prelaz u Panami), ovjerili izlazak i nastavili za Kolumbiju?

Dobijamo odgovor od kapetana Mišela da je njegovoj djevojci, koja je bila sa nama kao posada jahte, istekao pasoš, te se njegova draga ne smije pojaviti na graničnom prelazu, niti kročiti na obalu.

Malo čudno ali šta je tu je.

Lokalci nam se nude da nas sa dva čamca prevezu do Paname da obavimo granične formalnosti, tamo će nas sačekati i ponovo vratiti na jahtu.

Što nam je činjet nego prihvatiti ponudu.

Ostavljamo prtljag, uzimamo svoje pasoše i ukrcavamo se u njihova dva čamca.

Dogovaramo cijenu prevoza do granicnog prelaza i nazad, dok ih usput pitamo koliko je udaljen taj prelaz.
Ne više od 10 minuta, odgovajaju kao iz topa.
Ovo je odlično, rekosmo svi. Nećemo se puno zadržati i eto nas pred mrak u Kapurganu.

Podijelili smo se u dva čamca i odmah krenuli ka Panami.

Čamci su bili jako mali i učinjelo mi se da je 7  putnika u jednom bilo previše ali kako nije bilo drugog izbora, nismo se mnogo bunili.

Već nakon pet minuta, bio sam mokar do gole koze sa svoje desne strane,ali sam bar Saru uspio nekako da zaklonim od talasa koji su nas kvasili.
Nakon dvadesetak minuta već pocinje da nas hvata nervoza. Svih sedam putnika se pitamo, rekoše li oni desetak minuta.

Prolazi jos 15 minuta,a mi smo usred nigdje. Već smo se udaljili od obale. Sve nas hvata strah, mene pogotovo jer je sa mnom Sara koja je još uvek maloljetna.
U tom trenutku mi je svašta padalo na pamet.
Prvo sto sam učinio je da sam “dobro obezbjedio ” pasoše i kreditne kartice.

U ručnom prtljagu sam imao jednu plastičnu kesu u kojoj sam stavio pasoše. Za novac, sat i ostale vrednosti koje sam imao u torbi apsolutno nisam brinuo. Jedino o čemu sam razmisljao i sa samim sobom komunicirao je bilo, kako nazad.

Drama se nastavlja.
Već je prošlo 45 minuta, još uvjek smo na oko 2 km od obale, a da pritom ne vidimo ništa što bi ličilo na selo ili bar neki objekat gdje možemo ovjeriti izlaz iz Paname.
Sta drugo da pomislimo već da je ovo namještaljka i da cemo svi biti opljačkani usred mora.
Pitali smo se, dali će nas usput susresti neki brodic koji ce nam sve uzeti i tu nas ostaviti.
Svaka sekunda je bila kao minut,a svaki minut kao sat, a kako neće kad je već prošao pun sat, a Puerto Obalide ni na vidiku.

Nakon par minuta, u jednom zalivu,  par kucica, maleno selo.
Svi smo odahnuli i vidjeli da nije bilo razloga za strah.
Nebi ga ni bilo da su nam jos u Kolumbiji rekli da do granicnog prelaza u  Panami ima najmanje sat voznje.

Iskrcavamo se mokri do gole kože.

Na samo minut pješačenja od obale, stižemo ispred malene kućice gdje trebamo ovjeriti izlaz.

Upravo je zatvorio, kaže nam starija žena koja radi u Kolumbijskom konzulatu koji je vrata do vrata pored policijske stanice. Radno vrijeme je od 8 do 16 i moraćete prespavati da bi vam ujutro ovjerio izlazak, mada je moguće i da ga nagovorite da vam otvori i sada. Eno kuće u kojoj živi.

Odlazimo nas troje da ga potražimo i zamolimo da nam ovjeri izlaz. Gleda nas kao iz tuđe glave, odmahuje rukom i kaže “manjana” (sjutra).

Molili smo ga najmanje pola sata dok nam nije dao svoje uslove.

Može, otvoriću vam, ali samo ako mi date 20 dolara po pasošu.

Dogovor je pao, jer je on jedini granični službenik ovdje.

Zadovoljno trlja ruke, sa njegovog lica nestaje mrki pogled i uz osmjeh dolazi i otvara nam svoje prostorije.

Bio je previše spor ali smo i to izgurali nekako.

Dok smo zavrsavali granične formalnosti, svratio sam u kolumbijski konzulat.

Službenici su bili jako ljubazni i rekli su mi da ovaj konzulat postoji samo za izdavanje viza.

Da sam bar ovo znao, ne bih imao trošak od oko 600 eura za dvije vize, već bih za mene i Saru prošao sa 150 dolara tj 75 dolara po osobi.

Da bih pribavio vize , morao sam letjeti do Beča i tamo se zadržati tri dana, a cijena vize je bila ista kao i ovdje ali su ostali troškovi i tri izgubljena dana bili čist promašaj.

Još uvjek mokri i pod svim utiscima šta nam se sve izdešavalo u ovih par sati, ukrcavamo se u čamce i nazad prema jahti.

Sada nam je lakše palo jer smo znali da imamao najmanje sat vremena do tamo te da smo brinuli bez razloga.

Sada kažem bez razloga ali prije dva sata i nije to baš tako izgledalo.

Pitao sam momka koji nas je prevezao, “zasto ste nam rekli desetak minuta”?

Objasnio mi je da su danas bile jake struje i veliki talasi (što smo svi vidjeli i okusili na našoj koži), tako da smo se morali udaljiti od obale gdje je voda mirnija.  Tako je morao napraviti veliki polukrug zbog bezbjednosti svih nas,a i njegovog čamca.

Ja sam ga zamolio da me saceka pored jahte jer sam zelio da se večeras domognem kopna i dobrog kreveta. Rekao mi je da je od jahte samo 5 minuta do Kapurgane koja se iz naše pozicije nije vidjela jer smo bili usidreni u malom zalivu. Ostali moji drugari su planirali da još jednu noć prespavaju na jahti.

Ja i Sara uzimamo svoje stvari i ponovo se ukrcavamo u isti čamac.

Ovog puta je bio u pravu. Čak smo stigli za manje od 5 minuta.

U selu sam odmah našao smještaj kojih ima na svakom koraku. Za 10 dolara po osobi nalazim prelijep hotel sa odličnom hranom.

Nije prošlo ni pola sata, a svi moji drugari su napustili jahtu i odlučili se za Kapurganu.

Svi smo se smjestili u istom hotelu, a sjutradan smo planirali poći za Turbo, odakle su jednostavne konekcije za Medeljin, Kapurganu i Bogotu.

Sjutradan ujutro ponovo problem.

U selu nema struje. Da, zar je veliki problem nestanak struje?

Jeste, veliki je problem bar u našem slučaju.

Jutros moramo ovjeriti ulaz u Kolumbiju, a kako nema struje, tako sistem u policiji ne radi i granični policajac nam ne može ovjeriti pasoš.

Brod nas neće čekati, jer on ima svoj red vožnje. Izgleda da ovdje moramo ostati još jedan dan,a vec za dva dana neki imaju let iz Bogote za Evropu.

Znači, nema šanse da će stići na let ako ne uhvate ovaj brod.

Ništa, struje i dalje nema, jedina nada nam je isplovila.

Nakon tri sata čekanja, struja napokon dolazi i svi ovjeravamo ulaz. Ali kako dalje?

Odlazimo do aerodroma da se raspitamo i dobijamo informaciju da je današnji let bio pun i da je avion odletio za Medeljin.

U poslovnici pitamo dali je moguće da avion leti samo zbog nas?

Nismo imali takav slučaj ali moram nazvati Bogotu da vidim dali je to izvodljivo.

Za par minuta dobijamo potvrdan odgovor. Avion iz Medeljina stiže za dva sata specijalno po nas, ali ako odmah sakupimo 3000 dolara.

Svi smo jednoglasno prihvatili predlog i nas 13 je sakupilo novac.

Vratili smo se u hotel, pokupili svoje stvari i čekali smo na aerodromu.

Aerodrom je bio jako primitivan, a aerodromska zgrada je bila jedna trošna kućica koja je bila povezana sa vojnim objektom.

Vojnicima smo bili jako interesantni, tako da smo se družili sljedeća dva sata.

Kada je avion sletio, odmah smo se ukrcali i pravac Medeljin.

Našoj sreći nije bilo kraja. Ukrcali smo se i za sat vremena sletjeli u Medeljin.

Još iz vazduha, Medeljin je izgledao lijepo i sređeno.

Nalazimo smjestaj i odmah izlazimo u grad.

Medeljin, nakon Bogote  je drugi  grad po veličini u Kolumbiji, poznatiji još po tome da je ovdje živio najpoznatiji narko diler Pablo Emilio Eskobar ,

U ovom, kao i mnogim gradovima Kolumbije treba biti jako oprezan jer je ovdje  moguće naletjeti na nekog kriminalca koji će vas bez mnogo razmišljanja  napasti, samo ako je ubijeđen da može imati bilo kakvu materijalnu korist.

Takve se stvari dešavaju uglavnom u sumnjivim čertvrtima grada, dok je u centru grada jako bezbjedno, rekoše nam na recepciji.

Uzimamo taksi i odlazimo u centar grada koji je ujedno i pješačka zona.

Sam centar je jako uređen i lijep i ni jednog momenta se ne osjećate ugroženi.

Dok smo Sara, ja i moj drugar Milan razgledali grad, prišla nam je jedna djevojka i upozorila nas da se ne odvajamo iz grupe. Turisti su laka meta za napad, rekla nam je.

Nismo to shvatili ozbiljno jer je ulica bila puna ljudi.

U jednom momentu sam napravio par fotografija sa svog telefona i kao i obično, kada sam završio, telefon mi je bio i dalje u ruci.

Šetali smo pješačkom zonom i usput se zaustavljali da ponešto prokomentarišemo.

Odjednom gledam Milana zbunjenog koji mi na glas viče “pazi Edine”!

Nisam znao šta da pazim.

Pomjerio sam se mahinalno i izbjegao napad nožem.

Iz čista mira, bez ijednog razloga, bio sam napadnut u centru grada.

Da me Milan nije upozorio, ko zna gdje bi me pogodio i kakva mu je dalja namjera bila.

Stao je na korak od mene, gledali smo se u oči desetak sekundi, a onda je lagano napustio mjesto napada kao da se ništa nije desilo.

Bio sam u šoku. Možda ne toliko zbog sebe koliko sam se ponovo uplašio za Saru.

Ni ja, a ni Milan nismo regovali plašeći se da nisu organizovani i da nas ne napadne više njih ponovo.

Niko od prolaznika nije reagovao, a policija još manje iako ih je prije toga bilo na svakom uglu ulice.  Prešli smo na drugu stranu ulice, uzeli taksi i uputili se u hotel gdje smo bili smješteni.

Tek kada smo stigli u hotel i malo se smirili, svatio sam koliko je situacija od prije 15 minuta bila opasna po nas.

Sjutradan nije bilo nikakvih problema, možda i zbog činjenice da u ruci nisam imao telefon niti fotoaparat, tako da sam “ličio” na njih.

Nakon dva dana provedena u Medeljinu, svoj put nastavljam za Cartagenu koja je ujedno i najljepsi grad u Kolumbiji, a zatim na karneval u Barankilu.