Kogi pleme je nastanjeno na sjeveru Kolumbije u Nacionalnom parku Tajrona (Tayrona) sa populacijom stanovništva od oko 20.000 stanovnika koji žive samo na ovim prostorima.
Pripadnici Kogi plemena su veoma niski ljudi i tek nešto malo viši od afričkih Pigmeja. Na ženama i djeci se ta visina i ne primjećuje baš toliko koliko je vidljivo na muškarcima, pogotovo kada se spuste u Santa Martu kako bi se opskrbili osnovnim namirnicama za egzistenciju.Dok sam šetao ulicama Santa Marte, imao sam priliku da sretnem nekoliko muškaraca iz ovog plemena. Lako se prepoznaju jer nose karakterističnu bijelu garderobu i pletenu crno-bijelu torbu. Jednog od njih sam zaustavio kako bih ga pitao kako najlakše mogu doći do nekog naselja u kome oni žive. Bio je prilično zbunjen u momentu, ali mi je nakon kraćeg ćutanja rekao da mogu doći kod njega ako želim. Predstavili smo se jedan drugom i rekao mi je da se zove Manuel, a da ga prijatelji zovu Manuelito.
Dao mi je svoj broj telefona i rekao mi je gdje će me čekati sjutra ujutro u sedam sati. Colinas de Calabazo ili samo Calabazo (Kalabazo) je selo u kome smo se sreli. Od Santa Marte je udaljeno 25 km, a nalazi se u Nacionalnom Parku Tayrona na putu od Santa Marte prema Venecueli. Ustao sam u 4:00 kako bih se u dogovoreno vrijeme sreo sa Manuelom. Taksista je kasnio više od sat vremena i plašio sam se da ne zakasnim i da me Manuel neće čekati. Kada je taksi napokon stigao, a na pitanje zašto nije došao u dogovoreno vrijeme, rekao mi je da ne moram brinuti jer ćemo stići za pola sata. Krenuli smo za Calabazo i bili na dogovorenom mjestu prije 7:00, kako sam se unaprijed dogovorio sa Manuelom. Manuel je stigao prije mene i čekao me je pored puta na dogovorenom mjestu. Bio sam veoma srećan kada sam ga ugledao. “Nije me slagao”, pomislio sam i razvukao osmjeh na svom licu koliko sam bio srećan sto ću danas vidjeti nešto novo.
Kada je taksista je otišao, Manuel je predložio da svratimo na doručak u restoranu pored puta, jer ne možemo pješačiti praznog stomaka, a do njegove kuće odavde ima oko četiri sata. Poručili smo pržena jaja, jer na meniju, sve i da smo htjeli, nije bilo drugog izbora. Nismo čekali duže od pet minuta i na stolu su bila pržena jaja sa Platanom. Platano je jedna vrsta banane koja se na ovim prostorima uveliko jede kao hljeb ili krompir. Pojedini primjerci mogi imati i do 700 grama, a razlikuje se od obične banane jer platani nije toliko sladak. Nakon što smo doručkovali, Manuel je predložio da svratimo u market kako bi kupio namirnice za svoju porodicu, a da nakon obavljene trgovine krenemo prema selu.
Uzeo je samo nekoliko kilograma riže, dva paradajza i dva pakovanja sočiva. Pitao sam ga:”Zar ti je to dovoljno?”. “Jeste”, rekao je, “sjutra ću ponovo doći ovdje jer te moram otpratiti nazad”.
Krenuli smo nakon desetak minuta, a duž cijelog puta smo sretali mnogo njegovih sunarodnika i svi su se sa njim pozdravljali i zvali ga Manuelito. Manuel je bio veoma komunikativan i uživao sam dok smo razgovarali duž puta ili kada bi se pozdravljao sa prolaznicima. Ovdje, a i u mnogim južnoameričkim plemenima muškarci prilikom pozdravljanja razmjenjuju uvijek po jednu šaku koke.
Put nije bio ni malo naporan iako smo se sve vrijeme penjali strmom stazom. Zaustavili smo se pored svakog potoka koji smo prelazili. Ovi potoci su bili pravo osvježenje, jer sam se od velike vrućine kupao u sopstvenom znoju. Pitao sam ga koliko kilometara je udaljeno selo od Kalabaza, a on mi je na to odgovorio: “Imamo nešto manje od četiri sata”. Kada smo se kod potoka zaustavili da se osvježimo, pitao sam ga još jednom da li zna koliko kilometara ima do njegove kuće, na kraju mi je rekao da ne zna i da se ne razumije u tu mjernu jedinicu. “Kod nas se koristi samo vrijeme”, reče mi Manuelito.
Stigli smo za nešto manje od četiri sata jer smo obojica bili u odličnoj kondiciji. Kada smo ušli u selo, bio sam prijatno iznenađen kada sam vidio da su njihove kuće identične kućama u nekim afričkim plemenima. Sve kuće su pravljene u krug. Zidovi su napravljeni od pruća koje je omalterisano blatom, temelj im je bio od naslaganog kamena, dok je svaki krov bio napravljen od lista banane. Svaka porodica ima po četiri kuće, i to po jednu posebno za muške i ženske članove porodice i po jednu u kojoj se sprema hrana i sakuplja porodica tokom dana, a četvrta kuća služi kao ostava. Ove kuće nemaju prozore, a razlika je i u tome da ženska kuća ima samo jedna vrata, dok muška kuća ima dvoje od kojih jedna moraju gledati na ulazna vrata ženske kuće.
Kako i sami roditelji spavaju u odvojenim kućama, tako spavaju i djeca. Djevojčice spavaju u kući kod majke, dok dječaci spavaju kod oca. Bilo mi je neobično da supružnici ne žive i ne spavaju u istoj kući, ali to je u ovom plemenu tradicija koja se nastavlja generacijama unazad. Takođe se može primijetiti da su jako vrijedan narod. U Kogi plemenu svi nešto rade, iako da je moguće svakog trenutka vidjeti kako djeca pomažu svojim roditeljima u svakodnevnim poslovima ma koliko godina da imaju. Muška djeca čuvaju stoku i obavljaju teže fizičke poslove, dok su djevojčice uvjek uz svoju majku.
Najinteresantnije su mi bile djevojčice koje pomažu svojoj majci oko spremanja doručka, ručka i večere, te pranja posuđa nakon svakog obroka. Ni jedna od ovih djevojčica nije imala više od deset godina, a znale du sve kao da imaju bar 25.
Manuelova supruga je danas pripremila izvanredan ručak u kome sam uživao više nego da sam bio u nekom od najekskluzivnijih restorana. Svi smo jeli iz posebnih tanjira sa kašikom za razliku og mnogih afričkih plemena gdje uglavnom svi jedemo prstima iz ijedne posude.
Nakon ručka, sva djeca su pokupila tanjire i kašike, a najstarija od njih je sve to oprala i vratila na svoje mjesto. Imao sam veliku sreću da mi je Manuel dozvolio da komuniciram sa njegovom suprugom, jer su muškarci iz Kogi plemena jako ljubomorni i ne žele da njihove žene komuniciraju sa strancima niti muškarcima istog plemena koji im nisu rod. To mogu činiti samo sa članovima uže porodice.
Kogi pleme broji oko 20.000 stanovnika, imaju svoj jezik, a kada je brak u pitanju, ne uzimaju se sa pripadnicima ostalih plemena. Svoja imena kriju vješto od svih koji ne pripadaju njihovoj populaciji i ako vam se neki muškarac predstavi, znajte da to nije njegovo ime. I sa Manuelom je bio isti slučaj. Rekao mi je da ga svi koji ga poznaju u Santa Marti i Calabazu znaju samo kao Manulela, a da niko ne zna njegovo pravo ime koje koristi sa svojim sunarodnicima. Žene nemaju ovaj “problem” sa imenom, jer se ne mogu i ne smiju same kretati dalje od svog sela. Njihove žene su jako lijepe i mladolike za razliku od muškaraca koji izgledaju puno stariji iako je razlika kod mnogih parova u godinama jako mala.
Manuelito mi je odao svoju tajnu da ga je prva žena ostavila zbog drugog muškarca i da je ovo česta pojava u Kogi plemenu. Sa njom je imao tri sina i svi su otišli sa majkom. Nije prošlo ni godinu dana, Manuel je našao mlađu i ljepšu ženu ili kako on kaže “u inat prvoj”. Sa ovom ženom ima tri predivne ćerke od 6, 8 i 10 godina. Eva ima 10 i jako je vrijedna, te sve vrijeme pomaže majci koja je za dva dana mog boravka u selu izašla samo jednom iz kuće.
Svi pripadnici Kogi plemena se oblače u bijelo. Žene i djevojčice nose jednostavne haljine, a muškarci pantalone i bluzu. Na njihovoj odjeći nema džepova, ali svako nosi pletenu crno-bijelu torbu bez obzira na starost i pol.
Ove torbe pletu samo žene i muškarcima je ovo strogo zabranjeno, iako na prostorima Južne Amerike postoje plemena u kojima i muškarci pletu džempere, kape, rukavice i torbe. Svaka torba ima svoju tajnu, i najstrože je zabranjeno dirati i otvarati tuđu torbu. Kod punoljetnih muškaraca se zna da su u torbi Poporo, lišće koke i neki sveti predmet koji koriste prilikom rituala, ali šta još unutra može biti to je tajna koju niko ne smije znati, pa čak ni članovi porodice.
Šta je Poporo ?
Poporo je suva šuplja tikva kruškastog oblika koja na vrhu ima otvor u koji može stati drveni štapić debljine oko jednog centimetra. Štapić ima tri svrhe. Prva je da bude čep na vrhu popora, druga i treća su da se sa njim može udarati jedna vrsta morske školjke koja se od svakodnevnog tucanja pretvara u prah koji se koristi u kombinaciji sa lišćem koke. Poporo se koristi tako što sa sa štapićem nakon tucanja školjke izvlači malo praha koji se liže nakon što se stavi lišće koke u usta.
Ovaj obred se ponavlja dva do tri puta u toku dana, a nakon korišćenja Poporo se trlja štapićem od koga se dugotrajnim korišćenjem na Poporu stvara čvrsti sloj žućkaste boje. Debljina ovog dijela zavisi od zrelosti i starosti muškarca i što je taj sloj deblji, muškarac je stariji i zreliji, a to je dokaz da je tokom života redovno koristio Poporo. Manuel mi je nekoliko puta ponovio da je život muškarca u Kogi plemenu nezamisliv bez Popora, a korišćenjem istog je moguće utoliti glad i riješiti problem nesanice ukoliko se uzima umjereno, jer u protivnom može izazvati kontra efekat i češće korišćenje može stvoriti nesanicu.
Ženama je strogo zabranjeno korišćenje Popora, jer je po nihovom vjerovanju ovo potrebno samo muškarcima, a osim istih torbi, muškarci, žene i djeca imaju još jednu stvarčicu koju koju mogu nositi bez obzira na pol i starost. To su narukvice od bijelog konca koje sve pripadnike Kogi plemena štite od bolesti te ujeda insekata i zmija. Ne praktikuju niti jednu religiju osim vjerovanja u prirodu i Majku zemlju (Pachamama). Ukoliko neki muškarac govori španski jezik i u bilo kom kontekstu mora spomenuti zemlju, uvijek će reći madre tierra, dok sva južnoamerička plemena na svojim jezicima majku zemlju nazivaju Pachamama.
Svi pripadnici Kogi plemena su neobrazovani i kao što sam pomenuo na početku teksta, ne znaju da korisite ni mjerne jedinice, a kamoli šta drugo. Zbog ove činjenice, žive na isti način kao i njihovi preci stotinama godina unazad, a ono malo pezosa što zarade od prodaje voća ili stoke troše za kupovinu najosnovnijih životnih namirnica. Iako njihova djeca ne oskudijevaju u plodovima manga, banana, pomorandži, limuna, avokada i ostalog tropskog voća, za ovu djecu je misaona imenica pojesti čokoladu ili bombon. Manuel mi je rekao, nisam ni ja znao šta je to, pa ne moraju ni oni, a uživaćemo svi u onom što nam daje majka zemlja.
Mnogi se za života ne spuste do Santa Marte iako je ovaj grad udaljen samo tridesetak kilometara od Nacionalnog Parka Tayrona. Ako me nekada ponovo put nanese u Santa Martu, dao sam sebi riječ da ću ih ponovo posjetiti, a djeci u selu odnijeti i podijeliti punu torbu slatkiša.